Osnovna škola Milna Brač

Obitelj je prva i spontana sredina u kojoj dijete stječe svoja prva iskustva, usvaja prve riječi, razvija umijeće komuniciranja i življenja . Znanja i iskustva komuniciranja stvaraju se u interakciji djeteta s članovima obitelji. Djeca stvaraju sliku o sebi i svijetu oko njih na osnovi svojih svakodnevnih iskustava. Odnosi koje dijete gradi s ljudima potrebni su mu kako bi se pomoću njih suočilo sa strahom, frustracijama, stresom, samoćom i drugim barijerama osobnog rasta. Ozračje u obitelji te međusobno razumijevanje i poštivanje, stvara toliko potrebno tlo za rast, razvoj i odgoj djeteta. Roditelji se brinu o tjelesnim potrebama svoje djece, ali, ako čine samo to, to im nije dovoljno. Ona imaju i psihičke potrebe koje su jednostavne, ali veoma važne. Dijete se svaki dan treba hraniti riječima, uz dodatak ljubavi i pažnje, da bi bilo sretno. Ako roditelji to daju od srca, a ne preko volje zatrpani ostalim obvezama, neće im ni oduzeti previše vremena.

Postoje brojni načini iskazivanja ljubavi, a jedan od najčešćih je korištenje riječi. Djeca postaju ono što im govorimo da jesu. Djeci su potrebne dvije vrste iskazivanja ljubavi govorom. Jedna je bezuvjetna pohvala kojom roditelji djeci daju do znanja da su bezuvjetno voljena, tu ljubav ne moraju zaslužiti i nikad je ne mogu izgubiti. Druga je vrsta uvjetovana pohvala kojom roditelji djeci daju do znanja da cijene njihova djela. Međutim, prije nego što mogu istaknuti pozitivne strane svog djeteta, roditelji ih ponekad prvo moraju naučiti vidjeti. Moć njihove pozornosti veoma je snažan utjecaj na djecu. Ukoliko djeci daju do znanja da primjećuju ono što čine dobro i pritom ih komentiraju da je to što čine sjajno, tada će se češće ponašati sjajno. Primjenom metoda autoritativne ljubavi roditelji mogu u potpunosti odustati od kažnjavanja i optuživanja, a rezultat je obitelj u kojoj su odrasli vođe tj. glavni, a djeca slušaju njihove upute i savjete kada je to potrebno.

Nisu samo pohvale ili pokude ono što odlučuje o razini samopouzdanja kod djeteta. Postoje i drugi važni načini pomoću kojih programiramo djecu, posebno način na koji izričemo upute i naredbe, odnosno odabirom pozitivnih ili negativnih riječi. Djeca uče kako će se ponašati ili djelovati prema onome kako ih roditelji vode i objašnjavaju svojim riječima, zato se isplati kada su te riječi poticajne.

Izricanjem pozitivnih rečenica roditelji će naučiti dijete kako će razmišljati i djelovati pozitivno, osjećat će da je sposobno snaći se u različitim prilikama budući da zna kako mora postupiti, a ne opterećuje se time što ne smije učiniti. Dobar se sugovornik ne rađa, već postaje. Dijete često ima potrebu za razgovorom, a ponekad to može biti i otvoren poziv u pomoć. Ono otvara vrata. Roditelji to trebaju  prepoznati i čuti tj. ta vrata trebaju stalno držati otvorenima kako bi dijete znalo da u roditelju ima sugovornika koji ga neće osuđivati nego pokušati razumjeti. To ne znači da se roditelji u svemu moraju slagati s djetetom, ali na taj način pokazuju spremnost saslušati ga i pokušati ga razumjeti. Ako takva komunikacija izostane, dijete postupno gubi nadu u pronalazak odgovarajućeg sugovornika u roditelju te mu se više ne povjerava. Komunikacija tada slabi, a odškrinuta vrata se zatvaraju, vrlo često i zauvijek.

Komunikacija je način da roditelji razumiju svoje dijete, s njim dijele probleme i dvojbe, pružaju sigurnost i potporu. te u većoj mjeri sudjeluju u njihovom životu. Dobra komunikacija je temelj građenja trajno dobrih odnosa između roditelja i djeteta.

Učinkovita komunikacija temelj je izgradnje zdravog i kvalitetnog obiteljskog ozračja te obiteljskih odnosa. Ukoliko je temeljena na ravnopravnom dostojanstvu te se prenosi jasnim, direktnim i jednoznačnim porukama može se s pravom nazivati kvalitetnom komunikacijom u kojoj je omogućen razvoj ne samo djece, već i odraslih.